Savremena demografska tranzicija u BiH svjedoči nepovoljne stope nataliteta, mortaliteta i fertiliteta, trend depopulacije, zbog čega je očekivano i leksički fond prezimena opadajući pod proglasom: sve nas je manje – kazala je u razgovoru za Fenu onomastičarka Indira Šabić, autorica knjige “Prezimena u Bosni i Hercegovini”.
Šabić navodi da se potaknuta tim sindromom gubitka, odlučila na rad bilježenja i tumačenja bh. prezimena.
Historijat prezimena u BiH
- Da buduće generacije znaju ko je bio pod nâmom i imenom Bosanaca i Hercegovaca, i da se ne zateknu u stihovima pjesme “Ne znamo ko su bili ti stari narodi” Ćamila Sijarića: “Da su nam ostala njihova imena danas bismo znali s kojim su se imenima s brda na brdo dozivali, ti stari narodi. Za drugo ih ne bismo ni pitali” – kazala je Šabić, lingvistica iz područja onomastike, nauke koja se bavi proučavanjem imena ljudi (antroponimi) i imena mjesta (toponimi).
Govoreći o historijatu prezimena u BiH, te identitetima koja se vežu za nastanak prezimena, Šabić kaže da je o “procesu poprezimenjavaja moguće govoriti u kontekstu svih narodnosti i odnárođivanja”.
- Većina je prezimena, u duhu našega jezika, oblikovana preko završetaka –ović, –ević ili –ić, pa su sama prezimena postala kruti označitelji kolektivnoga identiteta. Tako je onomastičar Petar Šimunović oblikovao krilaticu – “ići to su Jugovići” – kazala je Šabić.
S druge strane, ističe autorica knjige “Prezimena u Bosni i Hercegovini”, budući da BiH ima značajku etničkog diverziteta i predstavlja jedno od najdinamičnijih migracijskih područja na Balkanu, u prezimenima je moguće potvrditi širok fond imena etničkih manjina, npr: Čeh, Mađar, Talijan, Poljak, Nijemac, Izrael, Misir, Bugarčić, Grk, Arnaut, Vlahinić, Romčević, Turčić, Crnogorac, Hrvatinić i druga.
Referirajući se na njihovo porijeklo, kroz prezimena je moguće govoriti o identitarnosti, koja je ostala postojana kao legitimno pravo u društvu koje poznaje etničke različitosti. Međutim, zbog suživota i asimilacije, u većini tih primjera ispravnije je pozvati se na sentenciju “illa mihi Patria est, ubi pastor, non ubi nastor”, u značenju “domovina je ondje gdje živim, a ne gdje sam se rodio”, budući da je potisnut osjećaj ranije nacionalne pripadnosti u korist bosanske – navela je Šabić.
Srednjovjekovna prezimena Ohmučanin, Poličić
Govoreći o učestalosti pojedinih prezimena, pojašnjava da prema podacima iz Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, a koji su oblikovani nad rezultatima Popisa stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. godine, najveću učestalost ima prezime Hodžić s više od 22.008 nositelja, slijede Kovačević s 15.868, Delić s 13.040, Halilović 12.326, Hadžić 11.256, zatim Babić, Marić i Petrović s oko 10.000 nositelja prezimena, dok drugi bilježe nižu učestalost.
- Međutim, uzevši u obzir stope nataliteta i mortaliteta, običaj promjene prezimena pri vjenčanju koji i dalje iskazuje jakost, izgledno je da su ove brojke pretrpjele promjene – zaključila je.
Šabić ističe da su najstarija potvrđena srednjovjekovna jednokratna prezimena Ohmučanin na stećku iz 1193. godine, zatim Poličić i Turbić u tekstu Povelje bana Ninoslava iz 1240. godine.
- Među srednjovjekovnim, najfrekventnija su patronimska, izvedena iz očeva imena (Bogdanović ili Radičević), zatim prezimena motivirana zanimanjem (Kovač ili Zlatar), porijeklom (Zvorničanin ili Crnogorac) i osobinom nositelja (Krivoušić, Trbonja). Takva prezimena uživaju i status najstarijih – pojasnila je Šabić.
Kad je riječ o nastanku prezimena te njihovom klasnom nastanku, Šabić kaže da su između XII i XX st., bosanska prezimena evoluirala od rijetke pojave i statusa ab libitum – samovoljnog i slobodnog odabira, preko per interim – jednokratnoga, uglavnom generacijskog prezimena, do ab intestato – zakonskim aktom propisane obligacije, od kada se prezime može naslijediti bez oporuke, na temelju zakonskoga prava kao srodnik.
- Dakle, prezimenski razvoj se očitovao slijedom od rijetke pojavnosti, preko jednokratnosti, do ustaljivanja u antroponimijskoj formuli, koju su prvo ponijeli nadređeni, a zatim godinama poslije podređeni, velikaši prije seljaka, muškarci prije žena – podvukla je.
Derigaća, Derikonja, Puzigaća
Kad je riječ o nestanku prezimena i rodova, Šabić navodi da zbog negativne stope nataliteta, biološke ugroze te mogućnosti preimenovanja kao izvanjezičnih razloga, jasno je da su mnoga prezimena napustla aktivni leksički sloj bosanskoga jezika.
- U Mostaru su donedavno postojala muslimanska prezimena Sinovčević i Ibrikdar, ali te loze (kako metaforično nazivamo) više nisu s nama, što nas ne sprečava da čuvamo spomen na njih – kazala je.
Govoreći o prezimenima koja su karakteristična za Bosnu i Hercegovinu, dodaje da bi u kontekstu tipiziranih prezimena označila višečlane prezimenske složenice tvorene iz više titularnih naziva ili zvanja, kao što su npr. Hadžihafizbegović ili ekspresivne složenice: Derigaća, Puzigaća, Derikonja, Derikrava, Gazibara, Gazivoda, Palikuća, Vrtikapa, Danguba, Zlojutro, Zlomužica i dr.
- Ponekad je motiv imenovanja nepromišljeno odabran. Međutim, bilo da je nadjevatelj bio duhovit ili uvredljiv, u njima se zrcali blago bh. dosjetljivosti. Takvi su primjeri: Guzina, Guzijan, Šupčić, Prdavac, Međed, Prasac, Šejtan, Debeljak ili Debelnogić. Ipak, ekspresivna prezimena nisu isključivo naše obilježje nego u istim ili sličnim varijantama postoje u geografski susjednim i genetski srodnim onomastikonima. Takva su i prezimena Somun, Kobasica, Maslenjak, Gibanica, Čimbur, Čorbo, Ćevapović, Pilav, Burek, Gurabić, Kajmaković, Tarana, Sudžuka, Pekmez i dr., koja mogu funkcionirati i kao gastronomski egzotizmi – podcrtala je Šabić.
Knjigom Prezimena u Bosni i Hercegovini autorice Indire Šabić je obuhvaćeno 10.000 prezimena.
- Budući da je ovo istaživanje isprovociralo pozitivne reakcije kod naših sugrađana, od publiciranja knjige uživam u javljanjima, onomastičkome dijalogiziranju i prikupljanju novih oblika. S tim u vezi, reprintirano će izdanje ponuditi opsežniji korpus – kazala je u razgovoru za Fenu onomastičarka Indira Šabić.
Doktorirala u Osijeku
Indira Šabić diplomirala je na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Tuzli. Doktorirala je na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku ( Hrvatska), i stekla zvanje doktorice humanističkih nauka iz polja filologije.
Autorica je knjiga” Antroponimija i toponimija bosanskoga srednjovjekovlja”, “Prezimena u Bosni i Hercegovini” i više od četrdeset naučnih radova u domaćim i regionalnim (Austrija, Crna Gora, Hrvatska, Mađarska, Rumunija, Srbija) časopisima i zbornicima skupova. Sudjelovala je kao izlagačica na velikom broju domaćih i međunarodnih naučnih konferencija, simpozija i okruglih stolova.
Od 2012. godine radi na Odsjeku za bosanski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Tuzli (spoljna saradnica), a od školske 2019./2020. godine predaje hrvatski jezik u Općoj gimnaziji KŠC “Sveti Franjo“ u Tuzli.
